Veljko Barbieri ili čast kao poziv

Polustoljetna stvaralačka dionica ikojeg (iole važnijeg) suvremenog hrvatskog autora ne ostavlja me ravnodušnim, a u impresivnoj književničkoj obljetnici Veljka Barbierija sažimaju se i zrcale moja mladenačka poimanja pisca kao krajnjeg ideala, čvrstog spoja čovječnosti i literarne samosvojnosti. Ta je iluzija tijekom godina urušena spoznajom da zapravo rijedak je spoj podudaranja i preklapanja visokih i od struke višestruko potvrđenih literarnih dosega s čvrstom moralnom armaturom osobnosti ugrađenom u stvaralački univerzum. Međutim, s ponosom i iskrenom radošću, u slučaju Veljka Barbierija slobodno mogu progovoriti o retrospektivnim osvjetljenjima njegova ljudskog habitusa, ističući ključne točke njegovih uzdignuća, napose u životnim odlukama koje ga u kontekstu nedavne povijesti izdvajaju iz književničkog mnoštva kao nesvakidašnju figuru od posebnog formata, ali i kao ustrajna misionara predana zadaći da hod životnom kružnicom završi ispunjenjem kruga.

Miro Gavran, Joško Ševo, Boris Domagoj Biletić, Veljko Barbieri, Tomislav Domović i Slobodan Prosperov Novak / Snimio Mirko Cvjetko

Dva, tri života

Naime da bi slika o autorskom značaju (beletrističkom, gastronomskom, putopisnom i poetskom) našeg obljetničara bila zaokružena i potpuna, prirodno je i nužno da se, kao nezaobilazna podebljana fusnota kritičarskim promišljanjima i znanstvenim opservacijama cjelokupnog djela, pridodaju i naglase autobiografski momenti presudni za sagledavanje etičkih, humanističkih i svjetonazorskih temelja na kojima je nadograđivana povisoka literarna kuća. Sam autor sredinom devedesetih ustvrđuje da je imao dva života, onaj prije rata i ovaj, od rata naovamo. Premda je takvo tumačenje višestrukog osobnog rađanja i obnavljanja smisleno i razumljivo, čini mi se da bismo, iz današnje pozicije, mogli zaključiti da je zapravo riječ o trima životima koji se izmjenjuju u pojednostavnjenoj evanđeoskoj određenosti. Jednom koji je vodio u središnji, drugom koji je, iako vremenski najkraći, trajno obilježio smisao postojanja i trećem koji izlazi iz drugoga u obliku ispunjenja, uznesenja i smiraja. Budući da je drugi, središnji život najbolji oslikavatelj plemenitog karaktera Veljka Barbierija, na njemu ćemo zadržati pažnju prigodničarski se fokusirajući na presjek ratnog puta, o kojemu je autor progovorio u znamenitim dnevničkim zapisima pod naslovom Tko je sa mnom palio kukuruz.

Prije rata nisam imao prigodu upoznati Veljka. U vrijeme kad su na red, u mojim mladenačkim traženjima uporišnih točki, došli fantastičari, u drugoj polovici osamdesetih, jednom sam prilikom iz kućne biblioteke makarskog prijatelja i književnog sladokusca dohvatio Epitaf carskog gurmana, pročitao ga i to je bio jedini odnos koji sam uspio uspostaviti s nepoznatim mi piscem. Pet godina poslije, odnosno početkom 1992, zahvaljujući zajedničkom prijatelju Jevremu Brkoviću, upoznao sam Veljka, kojega su u to vrijeme književni znanci često spominjali kada bi se povela riječ o ratu i ratovanju. A u meni je i tada i u povremenim mimoilaženjima njegova pojava rasnog pisca u maskirnoj uniformi otvarala pitanja na koja ću dobiti odgovor koju godinu poslije čitajući iz tjedna u tjedan kolumnu u Hrvatskom slovu.

Što čovjek radi kada prevali četrdesetu? Iskustvom poravnava život. Mete propuste, planira popeti se stubu više, kupiti bolji automobil, veći stan. Netko je već mislima u mirovini. Uspješni trasiraju put za još veći uspjeh. Ostvareni književnici ulaze u najbolje godine s uozbiljenom namjerom da zasjednu na nacionalni literarni Olimp. I onda pukne rat. Oni koji su planirali stubu više trude se ne pasti stubu niže. Oni koji su bili mislima u mirovini zadovoljavaju se novim radnim danom. Uspješni smišljaju način kako da opstanu u novim okolnostima koje nude obilje prilika. Ostvareni književnici u salonima postaju generali, stratezi i vojskovođe. Uglavnom četrdesetogodišnji svijet uzdiše, eh da sam mlađi, i isplahnute savjesti prepuštaju neodgodivi krvavi posao dvadesetogodišnjacima pripravnim za umiranje.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2023.

Tog užarenog ljeta 1991, s puna četiri desetljeća na ramenima, s respektabilnom spisateljskom karijerom iza sebe, kojoj se ne vidi zenit niti se nazire kraj, Veljko Barbieri odlučio je: idem u rat. I otišao je. Koliko je i je li dvojio, koliko se samopropitivao, koliki je bio vremenski odmak između bljeska nauma i neopozivog zavjeta. Sekundu? Minutu? Sat? Dan? Ili razmak nije ni postojao, jer se struktura uma suzila u munjevit instinktivni hitac cjelokupnog bića. To jedino Veljko zna, a njegovim štovateljima ionako je svejedno jer taj, za umjetnika neuobičajeno odvažan dragovoljni čin, dovoljno govori sam po sebi. A čitateljima njegova dnevnika, u ispovjednom i poetičnom rezimeu ratne petoljetke nudi se sažeto objašnjenje razloga koji su odredili preobraćenje vrsnog intelektualca u britkog ratnika, pa 1995. u Pakracu zapisuje: „Blizu pet godina postupnih unutarnjih razdora i kidanja, u kojima je trebalo smoći snage da ostaviš sve za sobom i uništiš razmjerno siguran život u kojemu i tako nije bilo i suviše prostora za osobni izbor i nagodbu“ te nastavlja „politika je možda djelomice otvorila domoljubne oči, ali nije pomogla u osobnoj nutrini. Odluka je bila u tebi, odluka je bila u svima njima“. Zasigurno nije moglo biti lako i zasigurno su možebitne natruhe kolebanja netragom nestale pred sugestivnim flešanjem savjesti i namalo fantastičarske stvarnosti, a o tome najbolje svjedoči lirski fragment kojim se Barbieri intimistički razgolićuje govoreći: „Nije bilo knjiga, ni molitvenika, ni riječi koje bi te mogle utješiti. Odluka je bila samo tvoja, ali i osobno zajednička jer si u tuđim i često stranim kušnjama spoznao da je sudbina zemlje u pitanju, ona konačna sudbina tvoje Domovine, općeg izgubljenog zavičaja koji podrazumijeva sve davne predaje, dječje priče i najranije povjesnice od kojih je satkano tvoje tkivo. Pjesmarice koje nisu naučene u školama.“

Sudbinsko ishodište ratnika

I pošao je Veljko kao dragovoljac, isprva kao pripadnik u ZNG-a iz podbiokovskog zavičaja dohvatiti i sastavljati sve ostale otrgnute zavičaje vjerujući da je oružani otpor ratnoj agresiji i otimačini jedini ispravni put, jedina moguća vjerodostojnost, koja se ostvaruje i kao ponizno ufanje i kao nesebična hrabrost, a koja će neumitno u obliku ptice feniksa natkriliti zlo preobraćujući mučenika u pobjednika. Uslijedile su dvije i pol teške godine bojevanja na najžešćim južnohrvatskim crtama gdje je, strateški gledano, velikosrpska armada imala najlakši posao u smislu cijepanja i prisvajanja hrvatskoga državnog teritorija. Stoga zadivljuje hrabrost branitelja, među kojima je rame uz rame i Veljko, koji su obranili taj uski pojas od vitalnog vojnog, a i političkog značenja za opstanak Domovine. Bitke kod Slanog, prodori kroz neretvansku dolinu, oslobađanje Cavtata, samo su neki od oružanih sukoba i direktnih sučeljavanja s neprijateljem, u kojima je Barbieri svoju životnu dionicu podredio žrtvovanju za ostvarenje krajnjeg općeg cilja. O njegovoj ustrajnosti dovoljno govori činjenica da je potkraj 1993. završio u zagrebačkoj bolnici na liječenju i nakon izlaska nastavio ratni put u poznato. Mnogi bi u toj situaciji s opravdanjem rekli: dosta je, dosta sam napravio u najgore vrijeme, sada ću odahnuti. Ne i Veljko, koji se suočava i s napregnutim obiteljskim vezama svjestan da ga je višegodišnja ratnička odvojenost promijenila, da nema strpljenja za pozadinske probleme, makar oni bili svakodnevica najmilijih. Odlazeći iz doma po tko zna koji put kratko i dirljivo se referira na traumatičnu činjenicu da su ga prostor i vrijeme udaljili od voljene Gordane i Sare: „nadam se da ih neću izgubiti i da će nakon rata sve biti u redu“.

Odlazi 1994. kao časnik za vezu u Pakrac, u sudbinsko ishodište, na mjesto u kojemu je kao dalmatinski dječak na zimovanju u Slavoniji u siječnju 1962. doživio nezapamćeni snijeg i smetove i gdje se prvi put sa skupinom domaćih dječaka istinski poigrao rata postrojavajući družbu naoružanu lopatama. Sada u pravom ratu sreće svoje nekadašnje vojnike kao nepokolebljive branitelje s kojima dočekuje akciju Bljesak. Kao svojevrsna kruna dotadašnjeg ratovanja ostaje trajno zabilježena intrigantna činjenica da se prvi put od početka rata jedna agresorska brigada predala hrvatskoj vojsci, odnosno časniku Barbieriju. Koji mjesec poslije Veljko je i u Oluji, u Dvoru na Uni, gdje su se najduže vodile borbe za oslobođenje.

Barbieri pisac, Barbieri muž i otac, Barbieri ratnik, sve je to jedan Veljko i kao opreku samome sebi s početka teksta prilažem korektiv: ipak je to jedan život, jedan jedini ispunjeni život u kojemu su velike zadaće našemu slavljeniku namijenjene, a on ih svladava spajajući duh i tijelo u granitnu stijenu čovječnosti.

I sada, u ovom velikom pokrpanom zajedničkom zavičaju, u nesavršenoj našoj Hrvatskoj, u toj velikoj maternici lijepa nam jezika, živimo, sanjamo, stvaramo, ludujemo, rađamo i koješta još slobodno uzimamo iz zemaljske riznice zahvaljujući svim Barbierima koji su, kao naš dragi Veljko, gotovo do ništavnosti unizili vlastiti probitak, da bi uzvisili pravdu i kolektivni opstanak.

 Završio bih s Veljkovim mislima napisanima prstima na kojima se vije barutni prah. „U ratu su osobna sjećanja opasna, jer nešto što se zbilja dogodilo ipak možeš pretvoriti u vlastitu sliku. Nitko je ne može izbrisati, no ona je na trajnoj kušnji i provjeri objektivne memorije.“ A o ljudskim strastima na puškomet udaljenim od neprijatelja zapisuje: „ljubav i požuda, rađanje i umiranje, svi izraženi arhetipovi prepleću se u ratnom vrtlogu neusporedivom silinom. Prva je trajna i nezaboravna, druga je prolazna i brzo izgara. No ni jedna ni druga ne mogu skriti svoje astralne duhove i tjelesne čestice od kojih je sazdan smrtni vojnički duh i svemir.“